Kako su se popravljali muški i ženski satovi nekada
Povijest urarstva mog oca je i povijest ove zemlje – njemu su muški i ženski satovi obilježili život. Prije rata je bio šegrt kod urara. Za vrijeme 2. svjetskog rata otac je radio kao urar, a tad su ga i mobilizirali i poslali na Srijemski front 1945. godine, gdje je također popravljao satove.
Kad oficiri pokupe satove od poginulih Nijemaca, oni mu donesu te satove i onda on od više satova sastavi jedan. Tako su mnogi muški, ali čak i neki ženski satovi završili kod nas.
Moj otac je radio i sa jednim Židovom, pa kad bude policijski čas oni pobjegnu iz radionice, sklone se za svaki slučaj pa se vrate. Poslijeratni period je obilježen time što nije bilo dijelova, pa su neki piloti donosili dijelove, tko je kako stigao i umeo. Svi bi se dostupni muški i ženski satovi popravili ukoliko bi se imali dijelovi.
Moj otac je mnogo naučio i od jednog Nijemca, Leonhard Gogla, koji je bio ratni zarobljenik i imao je radnu obavezu do 1955 godine. Čovjek je bio odličan urar i imao je radionicu u Njemačkoj, muški i ženski satovi su njemu bili u maloj prstu. Oni su postali takvi prijatelji da su mu na kraju kupili materijal od tvida, sašili mu odijelo i ispratili ga na stanicu za Njemačku. Poslije me je zvao da dođem kod njih.
Otac je poslije rata samostalno otvorio radionicu. Za razliku od današnjeg vremena, otac je onda imao mašinu za čišćenje, pincetu, lupu i iskustvo. S tim što su urari ranije ta iskustva prenosili od kolega do kolega. Tad je polaganje zanatsko-urarskog posla bilo složeno. Morali ste da znate da napravite dio, da znate da radite na stroju kako bi se muški i ženski satovi ispravno popravili. Sada malo učite od starijih, a Švicarci stalno traže da idete kod njih da oni objasne kako se to radi. To nije loše, ali nekada to nije nužno. …